Bosancica

Stecci

Slovinja

Zagrebacka metropolija

Stari JAT je bio, kao što se tvrdi DIFTONG prednjeg reda i njegova promjena se događa u sklopu velikih fonetskih promjena u srpskom jeziku koje su se zbile između 10. i 12. vijeka. Srpski je jezik sve do 19. veka krcat diftonzima i nema razlkoga da se samo jedan morao da mijenja. Prva promena JATA, ako nije bila na i ili e bila je ponovo diftong ie, različit od jata ali ponovo diftong i tek u kasnijoj fazi 13. i 14. vijeka kratki ie diftong prelazi u nediftongno je, a dugo u diftogizirano ije.

Naši dijalekti i istorija, Pvale Ivić, 1958:

"Na teritoriji od Kraljeva do Segedina i od Šida do Vršca govori se jednim dijalektom, poznatim u nauci pod imenom šumadisko-vojvođanskog. Postojalo je u nauci uverenje, zastupano do juče i od najkompetentnijih, da je ceo taj veliki dijalekat prosta mešavina sastojaka nanetih seobama sa raznih strana. To se mišljenje pozivalo s jedne strane na fakat ovakvih seoba, a s druge na nejednaku zamenu starog vokala jat u raznim rečima ovoga dijalekta. Iako je po pravilu ekavski, ovaj dijalekat ipak pokazuje i na mestu starog jata u primerima kao nisam, stariji, sikira, gnjizdo itd. ... Kad se svi podaci uporede, slika nekadašnjih dijalekatskih zbivanja na našem severoistoku rekonstruiše se bez napora. Dok je u nemanjićkoj Raškoj razvoj jata išao brže, tako da je tamo već u XIII i XIV veku taj glas izjednačen sa e, u krajevima severno odatle čuvala se specifična priroda toga vokala kroz još nekoliko vekova. Njegov izgovor blizak glasu u stvorio je uslove da se on u nekim pozicijama i pretvori u i. "

Tek nakon proširenja Bosne preko Dinare, u Ravne Kotare kao arheološkog i kulturnog jezgro na kome se Hrvati zaustavljaju na Balkanu i odakle se šire (zaleđe Zadra "tadašnje isprave nazivaju imenom Hrvati" [Mirko Marković, Ličani, Zagreb, 2001.]), kada je Tvrtko osvojio delove Hrvatske koji se arheološki razlikuju od krajeva na kojima nalazimo Srbe, njegova je titula promenjena 1390, u kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Kada je osvojio teritorije drugog naroda (Hrvata) promenio je titulu i u njoj nije bilo etničke odrednice "kralj Srbljem", zato što Srbi nisu više jedini narod kojim on vlada, već su sada to i Hrvati. Iz ovoga se jasno vidi koliko je Tvrtko bio svestan da je Srbin i da u Bosni, Pomorju i Zapadnim Stranama žive Srbi, jer dok je vladao samo Bosnom, Pomorjem, Zapadnim Stranama i delovima Raške bio je Kralj Srba. Kada je Bosna posle Tvrtka izgubila delove Hrvatske koje je osvojila, sledeći bosanski vladari vraćaju titulu Kralj Srba, jer više ne vladaju Hrvatskom, tj. područjem zapadno od Cetine i sada ponovo vladaju samo Srbima. Tu, u međurječju Cetine i Zrmanje su Turci osnovali "vilajet Hrvati".

Jezik

Imenoslovi

Imenom nas krstjanin i veliki vojvoda i kasnije Herceg Hrvoje (titula popularizovana od strane Stjepana Vukčića Kosače -Hercega od Svetog Save, gospodara Humskog i Primorskog, Velikog Vojvode Kraljevstva Bosanskog) podsjeća na srpskog vlastelina Hrvoja, sina novobrdskog vojvode Aleksija iz doba Despotovine, inače porodice arbanaškog porekla:

"neprijatelja hrišćanskoga naroda i prave vere, nevernoga Murata, koji je već mnoge narode pokorio i koji je već počeo naše zemlje uznemiravati i mislio posle navaliti na vaše, pošto je došao sa svoja dva sina i sa svojim sledbenicima Turcima, započeo s njima bitku 15. prošloga meseca juna i, uz pomoć božje ruke, održao megdan sa pobedom, savladao i na zemlju oborio zarobljene tako, da je malo ko od njih izneo živu glavu, naravno, uz neki gubitak mojih, ali ne mnogih".

Porijeklo imena Fruska Gora

Kada je kao mladi, ambiciozni i ratoborni vladar Fridrik Barbarossa stupio na presto Svetog rimskog carstva [u stvari franacko-njemackog], odlucio je da stavi pod svoju vlast bogate gradove sjeverno-zapadne Italije, odnosno Lombardije,koji su još u vrijeme osvajanja Karla velikog usli u sastav tog carstva. Međutim, ti gradovi, tada najbogatiji u Evropi, caru nisu placali porez već vise od jednog vijeka. Prakticno, bili su to samostalni gradovi-državice. Car je, pozivajuci se na rimsko pravo, smatrao da je njegova vlast nad Lombardijom, kao i porez koji je tražio,njegovo neotudjivo pravo. Iako je dobio podrsku rimokatolickog pape Fridrik Barbarossa naisao je na zilave protivnike. Napredni,bogati trgovacki gradovi tog dijela Italije, u kojima su vlast drzali gradjani, naravno, bogati - bili su okupljeni u savez lombardijskih gradova na cijem je celu bio Milano. Pod svoju zastavu Barbarossa [Crvenobradi]je okupio preostalo, razvlasceno plemstvo. Malim gradovima predstavljao se kao njihov zastitnik protiv Milana, da bi i na taj način oslabio savez. Nakon duge opsade Milano se predao ll62,godine. Da jednom zauvijek svrsi s njim, Barbarossa je naredio da ga potpuno sruse, ovlastivsi stanovnikje Lodija i drugih manjih gradova da sudjeluju u rusenju njegovih zidina. Pošto je Milano, 1162, bio razoren, sklonise se bjegunci iz Milana u Srem [tada u kalockoj nadbiskupiji], te osnovase varosi Francavilla [madjarski Nagy-Olasz], sada selo Mandjelos kod Sremske Mitrovice i Cadabul. Oba naselja imala su crkvu sv.Ambrozija. Od tih italijanskih „Franaka” [ Franak - starosrpski Frug, mnozina Fruzi] potice ime Fruska gora, a ne od onih Franaka Karla Velikog. U starim hronikama [Chronicon Tolosani] Fruska Gora se spominje pod imenom - Frankochorion.
Ovo objašnjenje o imenu Fruske Gore dao je Julius Jung - Mitteilungen des Österreichischen Instituts für Geschichtsforschung 19 [l898.] 388. - na osnovu Chronicon Tolosani,ali i onoga sto je zapisao Nikita Akominata, koji spomenje ime Frankochorion („Φραγγοχώριον”). Isto i Konstantin Jirecek u svojoj „Istoriji Srba” [prva knjiga].

Tomislav

Pacta conventa

Kritička historiografija

Relja Novaković, "Rani Srbi u Šišićevoj Povijesti Hrvata": Citirajući Šišića koji je rekao da: "Car Konstantin crpući znanje svoje o doseljenju Hrvata i Srba ,po naređenju' cara Heraklija iz hrvatske i srpske tradicije, pribraja slovenska plemena na jugu ušća Cetine Srbima prosto zato, jer ne zna kuda bi s njima." Čitajući ovo ne možemo da shvatimo da je naučnik Šišićevog ranga uopšte mogao ovako nešto reći. Za Šišića I.G. ističe da je "nedvojbeno vrhunac genetičkog pravca u hrvatskoj istoriografiji".

Da Vego (-Marko Vego; prim. prev.) ne veruje u Porfirogenitove podatke o poreklu slovenskih stanovnika Zahumlja čini se da je jasno veđ iz dosadašnjeg njegovog tuma-čenja, ali će Vego u daljem izlaganju još više nastojati da uveri čitaoce da je Porfirogenit pogrešio što je za slovenske stanovnike Zahumlja rekao da su poreklom Srbi. Postavljajući bez prethodne provere.tezu da je Humska zemlja od prvog svog početka pripadala „Hrvatskoj narodnoj, a mo-žda i državnoj cjelini", Vego je, da bi to dokazao, bio primoran da pravi kombinacije koje su, doduše, originalne, ali neprihvatljive. On počinje sa takvim kombinacijama već od događaja koji se odnose na Petra Gojni-kovnća i Mihaila Viševića. Ubeđen da Petar Gojniković, kao srpski knez, nije vladao ni Zahumljem ni Neretljanskom oblašću, Vego se našao u situaciji da objasni kako se ipak desilo da se Petar Gojniković sreo sa dračkim strategom 'Ravduhom baš v Neretljanskoj krajini kad su i ona i Zahumlje u to vreme bili, po njemu, van Srbije i srpske države, a pošto nije mogao da zapostavi Porfirogenitov podatak da je Petar Goj-niković, po njegovoj proceni, 917. godine zauzeo Neretljaneku pokrajinu, Vego se pita „... kuda je uopće mogao proći raški knez kad ima u rukama Neretljansku krajinu:", jep je smatrao da je srpski knez, koga on svakako pogrešno naziva raškim knezom, samo privremeno mogao držati ovu pri-morsku zemlju. Tražeći odgovor na postavljeno pitanje, Vego zaključuje da „ne preostaje drugo nego da pođe sjevernim dijelom Humske zemlje, šta-rom rimskom čestom, koja je vodila dolinom rijeke Neretve: Borke—Ko-njic—Orlice—Han. Tu je baš iza Drine i bila raška granica, gde je Goražda i još ovamo bldže, pak je prirodno, da će prodrijeti ondje, gdje graniče, i gdje je najslabije zaštićen dio, a to je sjeverni dio današnje Hercegovine." Ovim je Vego, valjda i ne osećajući koliko se zapliće i koliko odstupa od tvrdnje u DAI da je granica između Srbije i Hrvatske na Cetini i Livnu, i nehotice potisnuo Srbiju čak na gornju Drinu, pogrešio je identifikujući sa Raškom, pa je tako Raškoj i suviše proširio gra-vice prema zapadu.

U Povijesti Hrvata, nesumnjivo na najeaeremeniji način abraćenoj, N. Klaić se tu i tamo dotiče i pitanja Srba. Naravno, za najveći deo ovog osvrta na problem srpoke etničke grupacije i njene teritorije u zapad-nom delu nekadašnje rimeke Dalmacije N. Klaić se, sasvim razumljivo, poziva na Porfirogenita, ali tumačenje, u nekim slučajevima znatio odu-dara od mišljenja koje je uobičajeno i u našoj i u stranoj literaturi. Već kad je bilo govora o Neretljakima N. Klaić smatra „da u vrieme naise-ljavanja nisu pripadali ni hrvatskoj ni srpskoj jezgri." Doduše, H. Klaić zna da Porfirogenit za Neretljane kaže da su ggripadali Srbima, ali dodaje da „on to čini zato što sliku političkih prilika svoga razdoblja pre-noai u VII stoljeće." Malo dalje N. Klaić ponovo ispoljava nevericu u Parfirogenitovo znanje čim kaže da je on „izvodio porijeklo Neret-ljana od nekrštenih Srba jer se našao u nedoiumioi kad je trebalo da pri-kaže sebd nepoanatu njdhovu prošlost." Iz ovog proizlazi da nam je nepoznato kojeg su porekla bili Neretljani i ko je u toj oblasti živeo od VII do X veka, a ako se kaže da Porfirogenit, govoređi o srpskom poreklu Neretljana, prenoan sliku svoga vremena, onda to može da zna-či da su u X veku u Neretljanskoj oblasti ipak bili Srbi. No, ovakvo tumačenje dosta komplikuje stvar, jer se mora odmah postaviti pitanje gde su bili Srbi od VII do X veka i na koji način su uspeli da svoje ime nametnu slovenskim stanovnicima Neretljanoke oblasti? To pitanje postaje još složeiije ako prihvatimo ocenu da „Nema raztoga pretpo-staviti — kao što se ponekad čini pogrešno u hdstoriografiji — da je neret-ljanska kneževina u to vrijeme [IX i X vek] pripojena bilo kojoj susjed-noj kneževini." Ako bi ovako bilo morali bismo se sšet pitati kako je moguće da je pripadnost Neretljana Srbima politički prilika Porfirogenitovog vremena.
 

Baza Falsifikata

"Nadoknada"

Krešimir, sin Tišemira

Korigovanje latinskog teksta