Srbi, Bosna i nacionalni identitet

On-line Documents > home	english latinica cirilica view/download pdf (191 kb)

Srpska Bosna

Zbog velikog zanimanja za temu identiteta srednjovijekovne Bosne, odlucio sam da ovu stranicu obnovim i obogatim. Vecina materijala se nalazi ovdje zahvaljujuci "starim kafandzijama" na Istoriji na SerbianCafe-u. Komentare i preporuke upisi u knjigu gostiju ili posalji na e-mail.

CafeHome

CafeHome
Da li argumentaciju smatrate zadovoljavajucom?
DA
NE

Trenutni rezultati

• Korijeni: "Dervis i smrt", Mesa Selimovic
• Srpstvu

• Pregled
• Ban Matej Ninoslav
• Ban Matej Ninoslav, 1240
• Povelje vladara dinastije Kotromanic
• O jeziku
• Zapadni izvori i literatura
• De administrando imperio
• Anali franackog hronicara Einhard-a
• Pismo Rimskog Pape Dubrovniku
• Crkvene prilike
• Barski rodoslov
• Chronica Hungarorum
• Enciklopedija Britanika
• Lingvisticke variante
• Pojam drzave u srednjem vijeku
• Titule vladara
• Povelja Bana Kulina Dubrovcanima iz 1189
• Linkovi
• Stranica o vlasteli

Pregled

Shvatanje Konstantina Porfirogenita iz prve polovine X vijeka da je Bosna bila dio države Srbije nije usamljeno. U tom smislu svjedoče i drugi pisani izvori, nezavisno jedni od drugih. Jovan Kinam naziva bosanskog bana Borića (oko 1154 — oko 1164) „egzarhom dalmatske zemlje Bosne”, pri čemu isti pisac naziva Srbe „Dalmatima”. Zatim navodi da rijeka Drina odvaja Bosnu od „ostale Srbije”. U njemu savremenom izvoru, u Ljetopisu popa Dukljanina, stoji da se Srbija („Zagorje”) dijeli na Rasu, od Drine na zapadu do Lipljana i Laba na istoku, i na Bosnu, koja se prostire od Drine na istoku do Borove planine na zapadu. Prema prepisci papske kurije, od 1187. do 1238. godine Bosna se navodi kao „kraljevstvo Srbije, koja je Bosna” („regnum Servilie, quod est Bosna”). U istom smislu svjedoče i povelje velikog bana bosanskog Matije Ninoslava, koji u poveljama izdatim Dubrovačkoj opštini svoje podanike izričito naziva Srbima. Prema odredbi povelja predviđa se „ako tuži Srbin Vlaha, da se sude pred knezom dubrovačkim, a ako tuži Vlah Srbina, da se sudi pred banom”. Povelje bana Stefana II Kotromanića (1322 — 1353) o Stonu 1333. godine pisane su „dvije latinsci a dvi srьpscije”. Za njegove vlade dolazi do isticanja posebne državnosti Bosne, i to je rezultat samodržavnosti bosanskog vladara u odnosu na Nemanjiće. Oni su u svojoj vladarskoj tituli imali etničku odrednicu „kralj sve srpske zemlje i Dioklije i Dalmacije i Travunije”, „kralj sve srpske zemlje i pomorske”, „kralj i samodržac svih srpskih zemalja i primorskih”. Stoga ban Stefan II naziva državu Nemanjića „Raškom”, a cara Dušana „carem raškim”, a ne „carem Srba i Grka”, jer bi iz toga proizlazilo da je bosanski ban, koji takođe vlada Srbima, bio u vazalnom položaju prema Dušanu. Odlazak u manastir Mileševu i krunisanje Tvrtka za „kralja Srba, Bosne, Pomorja i Humske zemlje” 1377. godine sasvim je razumljiv korak koji proishodi iz državne tradicije Bosne. Najviše zbog odsustva podrške Srpske patrijaršije, koja je pripala knezu Lazaru Hrebeljanoviću, Stefan Tvrtko I nije mogao da odigra ulogu obnovitelja jedinstvene države srpskog naroda.

Ban Matej Ninoslav

Tekst koji govori da u Bosni, po ovom bosanskom vladaru, zive samo Srbi i Vlasi

N esumljivi dokaza da su u srednjovijekovnoj Bosni zivjeli srbi i to dok se ona jos prostirala samo u Sarajevskom i Zenickom okrugu (u dolini rijeke Bosne). U medjunarodnom ugovoru o raspodjeli nadleznosti u dubrovacko-bosanskim sporovima ban Matej Ninoslav eksplicitno svoje podanike naziva "srbljima" a dubrovcane "vlasima". Za prevaru ucinjenu od strane vlaha srbinu ugovara se sud bana (bosanskog), a za prevaru srbina nad vlahom sud kneza (dubrovackog). Nazivanje dubrovcana vlasima kao i latinsko ime njihovog kneza govori nam da su dubrovcani jos uvijek bili romani, dok su bosnjaci uveliko srbi (i osjecaju tu razliku)..Sve je napisano u vrijeme kada se Bosna nalazila na preko 100 kilometara od od dubrovacke granice - dakle nisu bili susjedne zemlje i ugovor se ne odnosi na srpska plemena u zaledju Dubrovnika. U Srbiji su za to vrijeme na vlasti nemanjicki kraljevi i oni se granice sa Dubrovnikom. To Bosni neuporedivo slabijom i manjom (i bez statusa kraljevine) nesmeta da se odredjuje kao srpska.

Vidjeti u:Lj. Stojanovic - "Stare Srpske povelje i pisma", I., 8, 9-10.

Povelja Mateja Ninoslav, sina Radivoja, 1232-1235.

Povelja Mateja Ninoslav, sina Radivoja, 1232-1235.

(Povelja Mateja Ninoslava, sina Radivoja, 1232-1235.)

Ban Matej Ninoslav

1232-1235

U ime Oca i Sina i Svetago Duha amin!
Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, ban bos'nski veliki, kle se knezu
Dubrov'ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov'ckoj.
Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je ban Kulin klel:
Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zledi.
A se pisah, imenom Desoje, gramatig bana Ninoslava, velijega bos'nskoga, tako vjerno kako-re u prvih.
A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravije.

(Povelja Dubrovcanima)

Ban Matej Ninoslav, 1240

U medjunarodnom ugovoru o raspodjeli nadleznosti u dubrovacko-bosanskim sporovima ban Matej Ninoslav eksplicitno svoje podanike naziva "Srbljima" a dubrovcane "Vlasima". Za prevaru ucinjenu od strane vlaha srbinu ugovara se sud bana (bosanskog), a za prevaru srbina nad vlahom sud kneza (dubrovackog).

"A se jeste; ako vjeruje Srbljin Vlaha da se pri pred knezem dubrovackim; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma."

Povelja Mateja Ninoslav, sina Radivoja, 1240.

(Povelja Mateja Ninoslava, sina Radivoja, 1240.)

Bosanski vladari su sebe nazivali Srbima, kao sto su Srbljem nazivali i svoje stanovnistvo.

Tvrtko Kotromanic se krunisao za kralja Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih strana na grobu Svetog Save u manastiru Mileseva. Da bi istakao jednorodnost dinastije Nemanjica i Kotromanica, Tvrtko stavlja ispred svog krstenog imena i ime Stefan, sto znaci "vjencani" (onaj koji je krunisan). U ovoj povelji Tvrtkovo ime Stefan se istice veoma cesto (pogledati recimo posljednju rijec u prvom redu), kao sto se u povelji cesto istice srpska zemlja ili Srblje kao jedina etnicka odrednica. Na primer u petom redu Tvrtko jasno istice porijeklo "roditelja mojih gospode srpske". Isto tako, na dnu povelje, na desnoj strani, je ogromnim slovima istaknuto, na prvom mjestu - kralj Srba.

Kao izvor vidi povelje srednjovijekovnih vladara koje su mikrofilmovane sa originala i cuvaju se u Dubrovackom arhivu, a pogledaj i povelju bosanskog bana Ninoslava.

Повеље босанских владара династије Котроманић у којима се јасно види да су осећали етничку припадност српском народу

Povelje bosanskih vladara dinastije Kotromanic u kojima se jasno vidi da su osjecali
etnicku pripadnost srpskom narodu

Стефан Твртко Котроманић
Stefan Tvrtko Kotromanic

Стефан Дабиша Котроманић
Stefan Dabisa Kotromanic

Стефан Остоја Котроманић
Stefan Ostoja Kotromanic

Стефан Остојић Котроманић
Stefan Ostojic Kotromanic

Стефан Твртко други Котроманић
Stefan Tvrtko drugi Kotromanic

Стефан Томаш Котроманић
Stefan Tomas Kotromanic

Све горе наведене повеље су исписане ћирилицом, а пошто има неких људи који поистовећују ћирилицу и глагољицу (што је груба грешка), испод се налази линк за Зографско јеванђеље из XI века, које је писано глагољицом

Sve gore navedene povelje su ispisane cirilicom, a posto ima nekih ljudi koji poistovecuju cirilicu i glagoljicu (sto je gruba greska), ispod se nalazi link za Zografsko jevandjelje iz XI veka, koje je ispisano glagoljicom

Зографско јеванђеље
Zografsko jevandjelje

Svoj jezik bosanski vladari nazivaju srpskim

Bosanski ban Stefan Kotromanic (1322-1353) izdaje 1333. darovnu povelju Dubrovniku i kaze: "i zato stavljam ja gospodin ban Stefan svoju zlatnu pecat, da je vjerovano svaki da zna i vidi istinu. A zato su cetiri povelje jednake, dvije latinski, a dvije srpski, a sve su pecacene zlatnim pecatima".

Povelja Stefana Kotromanica, 1333.

(Povelja Stefana Kotromanica, 1333.)

Tada je bio obicaj da se izdaju po cetiri povelje sa istim tekstom, dvije na srpskom i dvije na latinskom. Ova povelje se moze naci u

Franc Miklosic, Monumenta Serbica, Bec 1858. str. 105-109
Lj. Stojanovic - "Stare Srpske povelje i pisma", I, 46.

Zapadni izvori i literatura

U Peruđi 1252, Februara 24.

Ivan nadbiskup dubrovački izvještava opštinu dubrovačku o raspravi u vezi metropolitskih prava protiv barske nadbiskupije na papinskom dvoru, a javlja i druge stvari zanimljive za grad Dubrovnik. U pismu pominje srpsku Bosnu: "regnum Seruilie, quod est Bosgna" tj. "kraljevstvo Srpsko, koje je Bosna". (Regnum u to doba ne mora nužno da označava kraljevinu. Bosna je bila tada banovina.)

"...tria regna, videlicet regnum Zachlomie, regnum Seruilie, quod est Bosgna et regnum Tribunie. Et regnum Zachulmie extenditur vsque ad prouinciam Spalatensem, regnum Seruilie extenditur vsque ad prouinciam Collocensem, regnum Tribunie extenditur vsque ad prouinciam Dirachinam."

Vidjeti u: "Bullarium Ragusium", 401-402

Crkvene prilike

Rimski papa Grgur XI salje februara 3., 1373. godine pismo u kom kaže da "u krajevima Bosne žive skoro sve šizmatici i jeretici, osim onih koji su milošću božijom preobraćeni", ali takođe i "na granicama Bosne prema Ugarskoj, kao i u mestu zvanom Glaž i u mnogim drugim mestima, pomešano žive kako hrišćani, tako jeretici i šizmatici". Pet godina kasnije daje franjevcima crkvu u Modrušu kod Ogulina koja je "blizu šizmatika i nevernika".

Vidjeti u: T. Smičiklas, CD XIV, 494.; A. Theiner, Monumenta Slavorum I, 336; E. Fermendћin, Acta Bosnae, 40.

Ljetopis Popa Dukljanina, XII vijek

Dukljanska arhiepiskopija prema Lјetopisu Popa Dukljanina, 12-i vek

Dukljanska arhiepiskopija prema Lјetopisu Popa Dukljanina, XII v.

Ljetopis Popa Dukljanina, poznat i kao Barski Rodoslov, je jedan od najstarijih pisanih izvora i sacuvan je u svom latinskom prevodu iz XVI-og vijeka. To je vjerovatno djelo Barskog Popa od 1172 do c. 1196.

LPD je Srbiju podijelio na dva dijela, i to ovako: "Surbiam autem quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provinciam: unam a magna flumine Drina contra occidentalem palagam usque and montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab eodem flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et [ad paludem Labeatidem], quam Rassam vocavit".

"Srbiju, pak, koja se zove i Zagorje, podijelio je na dvije pokrajine, od kojih se jedna od velike rijeke Drine prostire prema zapadu do planine "Pina"; nju nazva i Bosnom, a druga obuhvata prostor od recene rijeke Drine prema istoku do "Lupia"-e i Skadarskog jezera; nju nazva Raskom."

Dakle, LPD Bosnu i Rasku naziva zajednickim imenom Srbija, sto jasno pokazuje jedinstven srpski nacionalni identitet.

Chronica Hungarorum

Janoš Turoci (János Thuróczy), ugarski hroničar iz 15. v., piše kako je ugarski kralj Bela Slijepi 1133. godine uzeo za ženu Jelenu, kćer srpskog velikog župana Uroša i sestru srpskog bana Bele I: "I tako je od svog tasta Uroša dobio u veno (vъno-miraz) onaj dio Srbije koji Grci zovu Bosna, a Ugri Rama. Poslije ovog događaja ugarski kraljevi su uvijek polagali pravo na Bosnu i zbog toga su vodili mnoge ratove sa Srbima."

Vidjeti u: История разньих славенских народовь... произведенная Јоанном Раичеиь Вiеннь, I-III, 1794, IV, 1795, str. 302.

Enciklopedija Britanika

1. The first recorded mention of Bosnia was written during this period by the Byzantine emperor Constantine VII Porphyrogenitus, who described "Bosona" as a district in "baptized Serbia."

2. TVRTKO KOTROMANIC (b. c. 1338--d. 1391), probably the greatest ruler of Bosnia, ruling as Bosnian ban (provincial lord, subservient to the king of Hungary) from 1353 and king of the Serbs and Bosnia from 1377.

3. The Ottoman Turks invaded Bosnia in 1386, and after many battles it became a Turkish province in 1463. Hum held out longer under rulers who styled themselves herceg ("duke") of St. Sava--a name recalled today in Herzegovina.

Mape Evrope

Direcke-Weltaltlas, begründet von C. Diercke, fortgeführt von R. Dehmel, Braunschweig 1973 176 (88 d. Neubearbeitung), S. 85.	Reaction and revolution in Europe	Languages, peoples and political divisions of Europe, 1815-1914
Direcke-Weltaltlas, begründet von C. Diercke, fortgeführt von R. Dehmel, Braunschweig 1973 176 (88 d. Neubearbeitung), S. 85.	The Times "Atlas of World History", Edition 1978, page 214: Languages, peoples and political divisions of Europe [1800 to 1914]	F. W. Putzgers Historischer Schul-Atlas, 1905
Linguistic Divisions of Europe in 1914