Make your own free website on Tripod.com
  On-line Documents > home   english   latinica  cirilica      view/download pdf (191 kb)  


Srpska Bosna

Zbog velikog zanimanja za temu identiteta srednjovijekovne Bosne, odlucio sam da ovu stranicu obnovim i obogatim. Vecina materijala se nalazi ovdje zahvaljujuci "starim kafandzijama" na Istoriji na SerbianCafe-u. Komentare i preporuke upisi u knjigu gostiju ili posalji na e-mail.

CafeHome

CafeHome
Da li argumentaciju smatrate zadovoljavajucom?
DA
NE

Trenutni rezultati

Korijeni: "Dervis i smrt", Mesa Selimovic
Srpstvu



Pregled
Ban Matej Ninoslav
Ban Matej Ninoslav, 1240
Povelje vladara dinastije Kotromanic
O jeziku
Zapadni izvori i literatura
    De administrando imperio
    Anali franackog hronicara Einhard-a
    Pismo Rimskog Pape Dubrovniku
    Crkvene prilike
    Barski rodoslov
    Chronica Hungarorum
    Enciklopedija Britanika
Lingvisticke variante
Pojam drzave u srednjem vijeku
Titule vladara
Povelja Bana Kulina Dubrovcanima iz 1189
Linkovi
Stranica o vlasteli


 

Pregled


Shvatanje Konstantina Porfirogenita iz prve polovine X vijeka da je Bosna bila dio države Srbije nije usamljeno. U tom smislu svjedoče i drugi pisani izvori, nezavisno jedni od drugih. Jovan Kinam naziva bosanskog bana Borića (oko 1154 oko 1164) egzarhom dalmatske zemlje Bosne, pri čemu isti pisac naziva Srbe Dalmatima. Zatim navodi da rijeka Drina odvaja Bosnu od ostale Srbije. U njemu savremenom izvoru, u Ljetopisu popa Dukljanina, stoji da se Srbija (Zagorje) dijeli na Rasu, od Drine na zapadu do Lipljana i Laba na istoku, i na Bosnu, koja se prostire od Drine na istoku do Borove planine na zapadu. Prema prepisci papske kurije, od 1187. do 1238. godine Bosna se navodi kao kraljevstvo Srbije, koja je Bosna (regnum Servilie, quod est Bosna). U istom smislu svjedoče i povelje velikog bana bosanskog Matije Ninoslava, koji u poveljama izdatim Dubrovačkoj opštini svoje podanike izričito naziva Srbima. Prema odredbi povelja predviđa se ako tuži Srbin Vlaha, da se sude pred knezom dubrovačkim, a ako tuži Vlah Srbina, da se sudi pred banom. Povelje bana Stefana II Kotromanića (1322 1353) o Stonu 1333. godine pisane su dvije latinsci a dvi srpscije. Za njegove vlade dolazi do isticanja posebne državnosti Bosne, i to je rezultat samodržavnosti bosanskog vladara u odnosu na Nemanjiće. Oni su u svojoj vladarskoj tituli imali etničku odrednicu kralj sve srpske zemlje i Dioklije i Dalmacije i Travunije, kralj sve srpske zemlje i pomorske, kralj i samodržac svih srpskih zemalja i primorskih. Stoga ban Stefan II naziva državu Nemanjića Raškom, a cara Dušana carem raškim, a ne carem Srba i Grka, jer bi iz toga proizlazilo da je bosanski ban, koji takođe vlada Srbima, bio u vazalnom položaju prema Dušanu. Odlazak u manastir Mileševu i krunisanje Tvrtka za kralja Srba, Bosne, Pomorja i Humske zemlje 1377. godine sasvim je razumljiv korak koji proishodi iz državne tradicije Bosne. Najviše zbog odsustva podrške Srpske patrijaršije, koja je pripala knezu Lazaru Hrebeljanoviću, Stefan Tvrtko I nije mogao da odigra ulogu obnovitelja jedinstvene države srpskog naroda.

 

Ban Matej Ninoslav


Tekst koji govori da u Bosni, po ovom bosanskom vladaru, zive samo Srbi i Vlasi

N esumljivi dokaza da su u srednjovijekovnoj Bosni zivjeli srbi i to dok se ona jos prostirala samo u Sarajevskom i Zenickom okrugu (u dolini rijeke Bosne). U medjunarodnom ugovoru o raspodjeli nadleznosti u dubrovacko-bosanskim sporovima ban Matej Ninoslav eksplicitno svoje podanike naziva "srbljima" a dubrovcane "vlasima". Za prevaru ucinjenu od strane vlaha srbinu ugovara se sud bana (bosanskog), a za prevaru srbina nad vlahom sud kneza (dubrovackog). Nazivanje dubrovcana vlasima kao i latinsko ime njihovog kneza govori nam da su dubrovcani jos uvijek bili romani, dok su bosnjaci uveliko srbi (i osjecaju tu razliku)..Sve je napisano u vrijeme kada se Bosna nalazila na preko 100 kilometara od od dubrovacke granice - dakle nisu bili susjedne zemlje i ugovor se ne odnosi na srpska plemena u zaledju Dubrovnika. U Srbiji su za to vrijeme na vlasti nemanjicki kraljevi i oni se granice sa Dubrovnikom. To Bosni neuporedivo slabijom i manjom (i bez statusa kraljevine) nesmeta da se odredjuje kao srpska.

Vidjeti u:Lj. Stojanovic - "Stare Srpske povelje i pisma", I., 8, 9-10.



Povelja Mateja Ninoslav, sina Radivoja, 1232-1235.
 

Povelja Mateja Ninoslav, sina Radivoja, 1232-1235.

 (Povelja Mateja Ninoslava, sina Radivoja, 1232-1235.)

Ban Matej Ninoslav


1232-1235

U ime Oca i Sina i Svetago Duha amin!
Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, ban bos'nski veliki, kle se knezu
Dubrov'ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov'ckoj.
Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je ban Kulin klel:
Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zledi.
A se pisah, imenom Desoje, gramatig bana Ninoslava, velijega bos'nskoga, tako vjerno kako-re u prvih.
A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravije.

(Povelja Dubrovcanima)


 

Ban Matej Ninoslav, 1240

U medjunarodnom ugovoru o raspodjeli nadleznosti u dubrovacko-bosanskim sporovima ban Matej Ninoslav eksplicitno svoje podanike naziva "Srbljima" a dubrovcane "Vlasima". Za prevaru ucinjenu od strane vlaha srbinu ugovara se sud bana (bosanskog), a za prevaru srbina nad vlahom sud kneza (dubrovackog).

"A se jeste; ako vjeruje Srbljin Vlaha da se pri pred knezem dubrovackim; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma."


Povelja Mateja Ninoslav, sina Radivoja, 1240.
 

Povelja Mateja Ninoslav, sina Radivoja, 1240.

(Povelja Mateja Ninoslava, sina Radivoja, 1240.)

 

Bosanski vladari su sebe nazivali Srbima, kao sto su Srbljem nazivali i svoje stanovnistvo.

Tvrtko Kotromanic se krunisao za kralja Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih strana na grobu Svetog Save u manastiru Mileseva. Da bi istakao jednorodnost dinastije Nemanjica i Kotromanica, Tvrtko stavlja ispred svog krstenog imena i ime Stefan, sto znaci "vjencani" (onaj koji je krunisan). U ovoj povelji Tvrtkovo ime Stefan se istice veoma cesto (pogledati recimo posljednju rijec u prvom redu), kao sto se u povelji cesto istice srpska zemlja ili Srblje kao jedina etnicka odrednica. Na primer u petom redu Tvrtko jasno istice porijeklo "roditelja mojih gospode srpske". Isto tako, na dnu povelje, na desnoj strani, je ogromnim slovima istaknuto, na prvom mjestu - kralj Srba.

Kao izvor vidi povelje srednjovijekovnih vladara koje su mikrofilmovane sa originala i cuvaju se u Dubrovackom arhivu, a pogledaj i povelju bosanskog bana Ninoslava.

Povelje bosanskih vladara dinastije Kotromanic u kojima se jasno vidi da su osjecali
etnicku pripadnost srpskom narodu
 


Stefan Tvrtko Kotromanic


Stefan Dabisa Kotromanic


Stefan Ostoja Kotromanic


Stefan Ostojic Kotromanic


Stefan Tvrtko drugi Kotromanic


Stefan Tomas Kotromanic


, ( ), XI ,

Sve gore navedene povelje su ispisane cirilicom, a posto ima nekih ljudi koji poistovecuju cirilicu i glagoljicu (sto je gruba greska), ispod se nalazi link za Zografsko jevandjelje iz XI veka, koje je ispisano glagoljicom


Zografsko jevandjelje



Svoj jezik bosanski vladari nazivaju srpskim

Bosanski ban Stefan Kotromanic (1322-1353) izdaje 1333. darovnu povelju Dubrovniku i kaze: "i zato stavljam ja gospodin ban Stefan svoju zlatnu pecat, da je vjerovano svaki da zna i vidi istinu. A zato su cetiri povelje jednake, dvije latinski, a dvije srpski, a sve su pecacene zlatnim pecatima".

Povelja Stefana Kotromanica, 1333.

(Povelja Stefana Kotromanica, 1333.)

Tada je bio obicaj da se izdaju po cetiri povelje sa istim tekstom, dvije na srpskom i dvije na latinskom. Ova povelje se moze naci u

Franc Miklosic, Monumenta Serbica, Bec 1858. str. 105-109
Lj. Stojanovic - "Stare Srpske povelje i pisma", I, 46.


Zapadni izvori i literatura

 

De Administrando Imperio, X vijek

Konstantin VII Porfirogenit poznat i kao CONSTANTINE VII FLAVIUS PORPHYROGENITUS (r. Septembar 905, Konstantinopolj [Carigrad, sada Istanbul, Tur.]--u. Nov. 9, 959), Vizantijski imperator od 913 do 959.

Njegovi spisi su obiman izvor o Vizantijskom carstvu i susjednim podrucjima. Njegov De administrando imperio (O upravljanju imperijom, latinski original se cuva u Vatikanskoj biblioteci) se bavi slovenskim i turanoidnim narodima i sadrzi obiman i detaljan istorijski i geografski opis naroda koji okruzuju Vizantiju. Porfirogenit ne poseduje samo podatke iz svog vremena, vec citira i carske arhive, koji sezu do njegovog prethodnika, Cara Heraklija(610-641) i ranije.

Glava 32 De Administrando Imperi-ja Konstantina Porfirogenita, ima naslov "O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju", i koja govori o teritoriji naseljenoj Srbima ciji je sastavni dio sama Bosna, u kojoj napominje dva naseljena grada - Kotor i Desnik, oba jos uvijek neogredjenog geografskog polozaja.

 

"Anali" franackog hronicara Einhard-a, IX vijek

Izvor stariji od Porfirogenita vise od sto godina, franackog hronicara Ajnharda. On u svojim Analima opisuje i ustanak panonskog kneza Ljudevita (818-823). U tom svom djelu, za nasu istoriju dragocijenom, Ajnhard na jednom mjestu kaze kako je Ljudevit jednom prilikom pobjegao iz Siska i otisao medju Srbe. Po svemu sudeci Srbi su tada zivjeli negde u predelu Une, cak mozda i zapadno od nje, sasvim vjerovatno na podrucju danasnje Like.

"Liudevitus Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit"
, sto odgovara: [Ljudevit (knez donje Panonije 822. - prim. CafeHome) ostavivisi grad Sisak, pobijeze k Srbima, za koji se narod veli, da posjeduje veliki dio Dalmacije).
Franjo Racki, hrvatski istoricar, kaze, da kako se rimska provincija Dalmacija prostirala od Jadranskog mora do Panonije, pod tim Srbima, koje pominje franacki analista Ajnhard, smatraju Srbi u Bosni.


Povelja Dubrovniku

Rimski papa salje 1188, dubrovackom nadbiskupu plast i potvrdjuje stara prava dubrovacke crkve. U pismu pominje srpsku Bosnu: "regnum Servilie, quod est Bosna" (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina.

(regnum u to doba ne mora nuzno da znaci "kraljevina", Bosna je bila tada banovina)

Vidjeti u: I. Kukuljevic, Codex diplom, II, 148, str 21.)
 

 

U Peruđi 1252, Februara 24.

Ivan nadbiskup dubrovački izvještava opštinu dubrovačku o raspravi u vezi metropolitskih prava protiv barske nadbiskupije na papinskom dvoru, a javlja i druge stvari zanimljive za grad Dubrovnik. U pismu pominje srpsku Bosnu: "regnum Seruilie, quod est Bosgna" tj. "kraljevstvo Srpsko, koje je Bosna". (Regnum u to doba ne mora nužno da označava kraljevinu. Bosna je bila tada banovina.)

"...tria regna, videlicet regnum Zachlomie, regnum Seruilie, quod est Bosgna et regnum Tribunie. Et regnum Zachulmie extenditur vsque ad prouinciam Spalatensem, regnum Seruilie extenditur vsque ad prouinciam Collocensem, regnum Tribunie extenditur vsque ad prouinciam Dirachinam."

Vidjeti u: "Bullarium Ragusium", 401-402
 

Crkvene prilike

Rimski papa Grgur XI salje februara 3., 1373. godine pismo u kom kaže da "u krajevima Bosne žive skoro sve šizmatici i jeretici, osim onih koji su milošću božijom preobraćeni", ali takođe i "na granicama Bosne prema Ugarskoj, kao i u mestu zvanom Glaž i u mnogim drugim mestima, pomešano žive kako hrišćani, tako jeretici i šizmatici". Pet godina kasnije daje franjevcima crkvu u Modrušu kod Ogulina koja je "blizu šizmatika i nevernika".

Vidjeti u: T. Smičiklas, CD XIV, 494.; A. Theiner, Monumenta Slavorum I, 336; E. Fermendin, Acta Bosnae, 40.
 

 

Ljetopis Popa Dukljanina, XII vijek

Dukljanska arhiepiskopija prema Letopisu Popa Dukljanina, 12-i vek

Dukljanska arhiepiskopija prema Letopisu Popa Dukljanina, XII v.

     Ljetopis Popa Dukljanina, poznat i kao Barski Rodoslov, je jedan od najstarijih pisanih izvora i sacuvan je u svom latinskom prevodu iz XVI-og vijeka. To je vjerovatno djelo Barskog Popa od 1172 do c. 1196.

LPD je Srbiju podijelio na dva dijela, i to ovako: "Surbiam autem quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provinciam: unam a magna flumine Drina contra occidentalem palagam usque and montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab eodem flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et [ad paludem Labeatidem], quam Rassam vocavit".

"Srbiju, pak, koja se zove i Zagorje, podijelio je na dvije pokrajine, od kojih se jedna od velike rijeke Drine prostire prema zapadu do planine "Pina"; nju nazva i Bosnom, a druga obuhvata prostor od recene rijeke Drine prema istoku do "Lupia"-e i Skadarskog jezera; nju nazva Raskom."

Dakle, LPD Bosnu i Rasku naziva zajednickim imenom Srbija, sto jasno pokazuje jedinstven srpski nacionalni identitet.

 

Chronica Hungarorum

Janoš Turoci (János Thuróczy), ugarski hroničar iz 15. v., piše kako je ugarski kralj Bela Slijepi 1133. godine uzeo za ženu Jelenu, kćer srpskog velikog župana Uroša i sestru srpskog bana Bele I: "I tako je od svog tasta Uroša dobio u veno (vno-miraz) onaj dio Srbije koji Grci zovu Bosna, a Ugri Rama. Poslije ovog događaja ugarski kraljevi su uvijek polagali pravo na Bosnu i zbog toga su vodili mnoge ratove sa Srbima."

Vidjeti u: ... i, I-III, 1794, IV, 1795, str. 302.

Enciklopedija Britanika

1. The first recorded mention of Bosnia was written during this period by the Byzantine emperor Constantine VII Porphyrogenitus, who described "Bosona" as a district in "baptized Serbia."

2. TVRTKO KOTROMANIC (b. c. 1338--d. 1391), probably the greatest ruler of Bosnia, ruling as Bosnian ban (provincial lord, subservient to the king of Hungary) from 1353 and king of the Serbs and Bosnia from 1377.

3. The Ottoman Turks invaded Bosnia in 1386, and after many battles it became a Turkish province in 1463. Hum held out longer under rulers who styled themselves herceg ("duke") of St. Sava--a name recalled today in Herzegovina.


Mape Evrope


Direcke-Weltaltlas, begründet von C. Diercke, fortgeführt von R. Dehmel, Braunschweig 1973 176 (88 d. Neubearbeitung), S. 85.

Direcke-Weltaltlas, begründet von C. Diercke, fortgeführt von R. Dehmel, Braunschweig 1973 176 (88 d. Neubearbeitung), S. 85.

Reaction and revolution in Europe

Reaction and revolution in Europe

Languages, peoples and political divisions of Europe, 1815-1914

Languages, peoples and political divisions of Europe, 1815-1914

Direcke-Weltaltlas, begründet von C. Diercke, fortgeführt von R. Dehmel, Braunschweig 1973 176 (88 d. Neubearbeitung), S. 85.

Direcke-Weltaltlas, begründet von C. Diercke, fortgeführt von R. Dehmel, Braunschweig 1973 176 (88 d. Neubearbeitung), S. 85.

The Times "Atlas of World History", Edition 1978, page 214: Languages, peoples and political divisions of Europe [1800 to 1914]

The Times "Atlas of World History", Edition 1978, page 214: Languages, peoples and political divisions of Europe [1800 to 1914]

F. W. Putzgers Historischer Schul-Atlas, 1905

F. W. Putzgers Historischer Schul-Atlas, 1905

Linguistic Divisions of Europe in 1914

Linguistic Divisions of Europe in 1914

   

Lingvisticke variante

Stjepan, Stepan, Stipan, Scepan, Stefan, Stevan je jedno te isto ime. Posto nije bilo slova J prije vukove reforme, a bilo je slovo "JAT" koje je citao kako je ko htjeo, u zavisnosti da li je bio ekavac, ijekavac, ikavac ili su cak drugi regionalizmi dolazili u obzir.

Srpska epska pjesma o caru Stefanu Dusanu "Zenidba Dusanova" (isecak):

Kad se zeni srpski car Stjepane,
on isprosi po knjigam djevojku.
U Ledjanu gradu latinskome,
u latinskog kralja Mijaila,
po imenu Roksandu djevojku

(Vuk II/28)

A od Kralja Tvrtka svi su bosanski vladari STEFANI.

http://members.tripod.com/cafehome/serbdom.htm/serbdom.htm#Povelje
(vidi njihove povelje)

Dakako niko to ne uzima dokaz da su bili Srbi. Pokazatelji nacionalnih osjecanja se nalaze u poveljama gdje oni za sebe kazu da su Srbi, da su im praroditelji bili Srbi, da vladaju Srbima te da govore srpskim jezikom.

Pojam drzave u srednjem vijeku

Prilikom bavljenja istorijom srednjeg vijeka izuzetno je potrebno naglasiti promjene u sadrzini pojma drzave. Danasnje drzave imaju tendenciju da budu nacionalne, tj. da okupljaju sve pripadnike jednog naroda. Shodno tome one su i mnogo vece. Kao sto je poznato u srednjem vijeku pripadnost u administrativnom smislu nekom podrucju ne govori nista o etnickim odrednicama datom stanovnistva. Poznato je da su vladarske dinastije u to vrijeme koristile sredstvo krvnih veza, tj zenidbi, da bi svoju vladarsku titulu prosirili na nova podrucja, koja cak u nekim slucajevima nisu morala da imaju teritorijalni kontinutitet. Na primjer, spanski kraljevi su bili vladari preko hiljadu kilometara udaljene i teritorijalno odvojene od Spanije, Belgije. To nikako ne govori da su stanovnici tadasnje Belgije bili etnicki Spanci. Isto tako jedan etnos je mogao da posjeduje vise, cak na desetine, knezevina, pokrajina, kraljevina, kao sto je slucaj sa Nijemcima, Ircima, Francuzima. To nikako ne govori o tome da su u dvije razlicite nemacke drzave zivele dvije razlicite nacije. Isto vazi i za vjerske razlike. Vjera podanika se zapravo odredjivala vjerskim osjecanjima vlastele, a ta osjecanja su ze znala vremenom menjati. Tako i dan danas nisu malobrojni slucajevi naroda sa dvije ili vise religija, kao npr. Madjari, Nijemci.

Kao izvor relevantan za proucavanje nacionalnog identiteta stanovnistva jednog podrucja su shodno tome nepodesni karte tadasnjih upravnih cijelina, tj, banovina, knezevina, kraljevina. Sta moze biti podesnije za proucavanje nacionalnih osjecanja vladara i stanovnistva odredjenog podrucja, od povelja srednjovijekovnih vladara, koji daju jasne nacionalne predznake sebi, sstanovnistu kojim vladaju i jeziku kojim zbore?


Za ilustaciju nekih gore navedenih teza vidi mapu Evrope iz perioda o kojem govorimo, recimo oko 1400 (dok Osmanlije jos nisu bile prodrle do Bosne). Jasno upada u oci gomila administrativnih jedinica na koje su podijeljene neke nacije, npr nemacka, francuska, ali primjetne su i one administrativne jedinice koje obuhvataju i vise nacija.

Evropa 1400.

(Evropa 1400.)

Titule vladara

Intersantno je vidjeti kakve su titule nosili vladari srednjeg vijeka, kako su se zapravu zvale tadasnje "drzave"

Kraljevska titula Nemanjica je ovako izgledala: "Kralj Raske zemlje, Duklje, Dalmacije, Travunije i Zahumlja"
(vremenom je za Duklju i konacno ustaljen naziv Zeta)

Dusan kao car uzima titulu "Car Srba i Grka", titula ostaje sinu mu Urosu, a sledecu takvu je imao Tvrtko jer je jasno bio "Kralj Srba", te ce i svi bosanski kraljevi do kraja nositi titulu "Kralja Srba", bez ijednog pomena o drugom narodu.

Jedino su u latinskim izvorima Rasku zvali Srbijom, ali svi Srbi su zvali Rasku samo Raska.


Titula kralja Tvrtka je bila "Kralj Srbljem i Bosni, Primorja".

Kralj Srbljem, potpis kralja Stefana Tvrtka
("Kralj Srbljem", potpis kralja Stefana Tvrtka)

Tvrtko je do 1390. nosio titulu kralja Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih Strana. Iz ove se titule jasno vidi da je vladao samo nad jednim narodom, Srbima. Kada je Tvrtko osvojio dijelove Hrvatske njegova je titula promijenjena 1390, u kralj Raske, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Kada je osvojio teritorije drugog naroda (Hrvata) promijenio je titulu i u njoj nije bilo etnicke odrednice "kralj Srbljem", zato sto Srbi nisu vise jedini narod kojim on vlada, vec su sada to i Hrvati. Iz ovoga se jasno vidi koliko je Tvrtko bio svjestan da je Srbin i da u Bosni zive Srbi, jer dok je vladao samo Bosnom i dijelovima Raske i Primorja bio je KRALJ SRBA. Kada je Bosna posle Tvrtka izgubila dijelove Hrvatske koje je osvojila, sledeci bosanski vladari vracaju titulu KRALJ SRBA, jer vise ne vladaju Hrvatskom i sada ponovo vladaju samo Srbima. To sve govori koliko su oni bili svjesni da su Srbi. Toliko.

Svi bosanski kraljevi sebe zovu "Kralj Srba" sto je jedina ETNICKA ODREDNICA U INTITULACIJI. Oni, naravno, jesu bili kraljevi Bosne, ali su Bosnu navodili kao teritoriju, kao i ostale teritorije koje su redjali u nastavku. Ne pominju niti jedan drugi narod kojim vladaju osim Srbima, a Tvrtko i sotali pominju svoje praroditelje srpske u poveljama. Takodje su zvali svoje stanosvnisto Srbljima i bosanski banovi, pre kraljevine i pre prosirivanja Bosne na dio teritorije Raske. Inace, Tvrtko je drzavu Nemanjica zvao Raskom, jer je to i JEDINI NAZIV te zemlje koju danas zovemo Srbijom.

Povelja Dubrovcanima iz 1189

Ova povelja Bana Kulina iz 1189 predstavlja prvi sacuvani bosanski dokument i prvi pomen slovenskog imena grada Dubrovnika (Epidaurum, id est Ragusium, na tal.: Ragusa). Godinu dana prije pisanja ove povelje Rimski papa salje 1188, dubrovackom nadbiskupu plast i potvrdjuje stara prava dubrovacke crkve. U pismu pominje srpsku Bosnu: "regnum Servilie, quod est Bosna" (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina.

(regnum u to doba ne mora nuzno da znaci "kraljevina", Bosna je bila tada banovina)

Vidjeti u: I. Kukuljevic, Codex diplom, II, 148, str 21.)


Povelja Dubrovcanima iz 1189.

(Povelja Dubrovcanima iz 1189.)

Povelja Bana Kulina (29. VIII 1189)
1 Fol. 49v - 53r (Cod. slav. 12 Bibl. Vatic.), v.sn.XIII i "Slovo" 9-10.
2 Prema tzv. lenjingradskom (izvornom) primjerku.

ili u prevodu na moderan srpski:

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha

Ja ban bosanski Kulin prisezaju (iskazuje) vama kneze Krvasu i svima dubrovcanima pravi prijatelj biti vam od sada do vijeka i pravicu drzati s vama i pravu vjeru dokle sam ziv. svi dubrovcani koji hode po mojemu vladaniju trgovace gdje koji hoce, konaci ce gdje se koji nadje s pravom vjerom i pravim srcem bez ikakvog zla... ("razvje shto mi kto, da svojev volov poklon", ovdje mi nije jasna konstrukcija radi se o darivanju stoke)...da im ne bude od mojih castnika sile i dokle u mene budu dat imat svet i pomoc kako i sebi koliko mogu bez zle pomisli tako mi Bog pomogao i sveto Evangelie

Ja Radoje, dijak bana pisah cijelu knjigu banovu povelju od rodjenja Hristova hiljadu i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta u dvadeset i deveti dan otsjecenije glave Jovana Krstitelja


Linkovi



Sa diskusija:
Diskusije - Istorija

Pogledaj stranicu o vlasteli.